Raspad starog poretka i rađanje novog svijeta
Svijet 2050. godine već se nazire u konturama današnjih kriza. Ono što će karakterisati ovaj novi poredak nije jednostavna multipolarnost, već fundamentalna promjena u načinu kako funkcionišu međunarodni odnosi. Unipolarni svijet američke dominacije, koji je definisao deceniju nakon Hladnog rata, dao je mjesto složenom sistemu suparničkih blokova, gdje se svaki od njih bori za prevlast koristeći različite modele upravljanja, ekonomske sisteme i sfere uticaja.
Gledano iz perspektive 2050 ova transformacija nije nastala preko noći. Njene korijene možemo pronaći u Trump-ovoj sistematskoj eroziji američkih saveza tokom 2020-ih, jačanju Rusije koja je zadržala dio teritorije u Ukrajini čime je pokazala da je teritorijalno osvajanje ponovo moguće, te kineskom uspješnom pripajanju Tajvana koje je demonstriralo kinesku hegemoniju u Istočnoj Aziji.
Tradicionalni američki saveznici - Kanada, Meksiko, Velika Britanija, Južna Koreja - okrenuli su se Evropi tražeći stabilna partnerstva, utemljena na zajedničkim principima. U ovom novom svijetu, Evropa se našla pred najvećim izazovom od Drugog svjetskog rata: mora postati samostalna sila sposobna za nezavisno djelovanje na globalnoj sceni, ili će postati žrtva agresivnih autoritarnih sila.
Svijet podijeljen na četiri bloka
1. Oslabljeni američki blok
Sjedinjene Države, pod kontinuiranim uticajem Trumpove ideologije izolacionizma i "Amerika na prvom mjestu", značajno su oslabile veze sa "starim" saveznicima. Erozija demokratskih normi i institucija unutar same Amerike, kombinovana sa transakcijskim pristupom međunarodnim odnosima, fundamentalno je promijenila tradicionalna partnerstva.
Američki blok sada uglavnom čine Australija, neki pacifički ostrvski narodi i odabrane autoritarne države koje se slažu sa Trumpovim transakcijskim pristupom međunarodnim odnosima.
2. Dominantno evroazijsko carstvo
Partnerstvo Kine i Rusije evoluiralo je u najmoćniji geopolitički blok na svijetu, dramatično ojačan ruskom pobjedom u Ukrajini i kineskim uspjehom na Tajvanu. Ovo predstavlja primarni izazov zapadnom uticaju globalno.
Kineska hegemonska pozicija: Nakon uspješnog "ponovnog ujedinjenja" sa Tajvanom (2028-2029), Kina je demonstrirala sposobnost da preobrazi međunarodni poredak silom. Kontrola nad tajvanskom industrijom poluprovodnika daje Kini neviđenu polugu nad globalnim tehnološkim lancima snabdijevanja.
Ruska agresivna ekspanzija: Pobjeda u Ukrajini ohrabrila je Rusiju da nastavi sa teritorijalnim ambicijama kroz moldavsku aneksiju, gruzijsku inkorporaciju i pojačani pritisak na baltičke zemlje.
3. Prošireni evropski demokratski savez
Evropska unija prošla je kroz najdramatičniju transformaciju i proširenje u svojoj istoriji, ubrzana američkim napuštanjem tradicionalnih saveznika i egzistencijalnom prijetnjom koju predstavlja agresivna Rusija.
Novi članovi saveza uključuju Veliku Britaniju (ponovo pristupila EU oko 2029), Kanadu kao pridruženog člana, te strateška partnerstva sa Meksikom i Južnom Korejom.
4. Koalicija globalnog juga
Treća sila u ovom novom poretku je labava koalicija zemalja iz Afrike, Južne Amerike i dijelova Azije. Sa preko 6 milijardi ljudi i brzorastućim ekonomijama, ovaj blok zahtijeva fundamentalne reforme struktura globalnog upravljanja.
Balkan 2050: između Evrope i Evroazije
Zona rasjepa: Srbija kao rusko uporište
Balkan je postao najopasnije unutrašnje evropsko granično područje, sa srpskim oslanjanjem na Rusiju koje stvara trajnu prijetnju evropskoj stabilnosti.
Srpsko-ruski savez: Srbija je primarno rusko uporište na evropskoj teritoriji, ugošćujući ruske vojne savjetnike i obavještajne operacije. Kroz podršku Republici Srpskoj, paralelne institucije na sjeveru Kosova i pritiske na Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju, Srbija služi kao platforma za hibridno ratovanje protiv članica EU.
Ekonomske veze: Ruska energetska zavisnost i kineske infrastrukturne investicije učinile su Srbiju odskočnom daskom za destabilizaciju evropskih država. Ovo je primoralo EU da rasporedi mirovne snage u Bosni jer se Dejtonski sporazum faktički urušio.
Evropski odgovor:
- Bosna i Hercegovina: raspoređene EU mirovne snage
- Kosovo: pune odbrambene garancije i ubrzana EU integracija
- Crna Gora i Sjeverna Makedonija: ubrzano članstvo i jače evropsko vojno prisustvo
- Albanija: strateško partnerstvo
Crna Gora: mala država, veliki ulozi
Kao članica EU i NATO-a, Crna Gora je ključna evropska baza na Jadranu. Ali osim vojne uloge, infrastruktura postaje odlučujući faktor njenog geopolitičkog usmjerenja.
Geopolitička uloga: NATO pomorska baza i izgradnja LNG terminala u Baru učinili su Crnu Goru strateškim čvorištem za energetsku sigurnost EU. Autoput Jadransko-jonski, konačno završen do 2040, geopolitički je okrenuo Crnu Goru ka Evropi, oslobađajući je zavisnosti od komunikacija preko Srbije.
Ekonomska transformacija: Crnogorska ekonomija oslanja se na čistu energiju, održivi turizam i digitalne usluge. Ali upravo energetski projekti – hidroelektrane, vjetroparkovi i LNG Bar – postaju stubovi evropske energetske tranzicije. Ulaganja u infrastrukturu povezuju zemlju sa evropskim tržištima i smanjuju ranjivost na spoljne pritiske.
Identitetska politika: Podjele ostaju – pro-crnogorske partije naglašavaju evropski kurs, dok pro-srpske insistiraju na „izgubljenoj suverenosti“. Infrastrukturna povezanost sa Evropom ipak jača argumente proevropskog tabora.
Ostale balkanske zemlje
Albanija: Za razliku od Crne Gore, Albanija pokazuje viši stepen unutrašnje kohezije. Ekspanzija luke Drač, zajedno sa novim mrežama autoputeva i željeznica, pretvorila je zemlju u centralni transportni koridor za cijeli zapadni Balkan. To je učvrstilo njen položaj kao prirodnog saveznika EU. Albanska ekonomija raste kroz obnovljive izvore, turizam i digitalizaciju, dok infrastrukturni projekti omogućavaju brzo povezivanje sa evropskim tržištima i susjedima.
Bosna i Hercegovina: Ostaje najkompleksnija tačka Balkana, gdje unutrašnje podjele i srpsko-ruski uticaji sprečavaju institucionalnu konsolidaciju. EU mirovne snage održavaju minimum stabilnosti, dok integracijska perspektiva ostaje nejasna.
Kosovo: Kosovo je test evropske odlučnosti. EU pruža pune bezbjednosne garancije i snažno ulaže u infrastrukturu – od puteva do digitalnih mreža – kako bi učvrstila njegovu poziciju.
Izazovi i mogućnosti za 2050
Mediteranska igra
Borba za uticaj u Mediteranu postaje centralna za evropsku bezbjednost. Ruski pokušaji stvaranja pomorskih baza u Libiji i Siriji prijetno su evropskoj strateškoj autonomiji. Balkan, posebno Crna Gora sa svojom jadranskom obalom, postaje ključni dio mediteranske strategije.
Tehnološki suverenitet
Evropa mora postići potpunu nezavisnost u kritičnim tehnologijama - od poluprovodnika do kvantnih računara. Balkan može igrati važnu ulogu kao centar za digitalnu ekonomiju i tehnološke usluge, koristeći svoju geografsku poziciju i mlade kadrove.
Energetska tranzicija kao geopolitičko oružje
Zelena tranzicija nije samo ekološki imperativ nego i geopolitička strategija. Balkan, sa svojim hidroenergetskim potencijalom i mogućnostima za solarnu i vjetroelektrične parkove, može postati "evropska baterija" - izvoznik čiste energije za industrijalizovane članice EU.
Zaključak: Balkan kao test za Evropu budućnosti
Do 2050. godine, EU je postala globalni blok sa ogromnom moći i uticajem. Transformacija iz ekonomskog projekta u geopolitičku silu završena je pod pritiskom vanjskih prijetnji i potrebe za strateškom autonomijom. Međutim, njena jugoistočna granica - Balkan - ostaje najosjetljivija tačka evropskog projekta.
Balkan utjelovljuje sve evropske kontradikcije: formalnu integraciju bez potpune kohezije, zajedničke institucije bez zajedničkog identiteta, demokratske procedure bez demokratske kulture.
Za Crnu Goru, EU članstvo predstavlja i štit i iskušenje:
• Štit od vanjskih pritisaka i garanciju ekonomskog razvoja
• Iskušenje jer zahtijeva zrelost da se nacionalni identiteti usklade sa evropskim vrijednostima
Crnogorski uspjeh ili neuspjeh u ovom izazovu imat će implikacije daleko veće od njenih granica. Ako Crna Gora i ostale balkanske zemlje uspiju da razviju održive demokratije koje mogu funkcionisati u okviru evropske federacije, dokazat će da je projekt raznovrsne ujedinjene Evrope moguć.
Budućnost ostaje neispisana, ali obrisi se već naziru u izborima koje danas prave političke elite i građani na Balkanu. Od njihove mudrosti, hrabrosti i vizije zavisi ne samo budućnost regiona, nego i dokaz da li evropski model integracije može uspjeti u novoj blokovskoj podjeli svijeta.